Grad Sjena

 Dvoje nekadašnjih ljubavnika dijelili su isti stan, ali ne i isti život. Zidovi su odzvanjali tišinom prekinutih rečenica i nesanih noći. On se povukao u beskrajne podatkovne tokove, oči mu crvene od plavog svjetla koje nije gasio ni u zoru. Osjećao je da ne postoji izvan digitalnog carstva, da njegova vrijednost raste samo kroz rad, kroz produktivnost, kroz brojeve na ekranu. Grupna terapija bila mu je kazna, a ne lijek – isprva. No, kroz razgovore, kroz tuđe ispovijesti, vidio je odraz vlastite izgubljenosti. Prvi put nakon dugo vremena isključio je uređaje i osjetio težinu vlastitog tijela. Učio je ponovno razgovarati, ponovno gledati ljude u oči.

 Ona je tražila toplinu u otrovu iz staklene boce, umirujući drhtave ruke gutljajem koji je sve rjeđe donosio olakšanje. Svaka večer bila je ista: mračna soba, boca u ruci, svjetla grada u daljini. Kad je došla na terapiju, nije mogla govoriti. Samo je slušala druge, dok se u njoj lomila krhkost njenog vlastitog postojanja. Jedne noći, u zrcalu grupne sobe, vidjela je lice koje više nije prepoznavala. To je bio trenutak kada je počela mijenjati putanju vlastite propasti – tražila je druge načine da ispuni prazninu, da pronađe smisao izvan omamljujućeg zaborava.

 Njihovo dijete, sada bez nadzora, pretvorilo se u sjenu u digitalnom labirintu. Nestalo je iz školskih evidencija, iz društvenih krugova, iz stvarnosti. Prvi znakovi propadanja bili su suptilni – umor, razdražljivost, povlačenje. No, ubrzo je došlo do potpunog gubitka dodira s vanjskim svijetom. Terapija je bila prisilna, ali nužna. Otporan na razgovore, povučen u vlastite iluzije, odbijao je shvatiti da virtualni svijet nije utočište, nego zamka. Polako su ga vraćali stvarnosti – ograničenjem pristupa ekranima, ponovnim uvođenjem u jednostavne, stvarne aktivnosti. Hodanje, crtanje, miris kiše na betonu. Koraci su bili spori, ali su postojali.

 Postojao je još jedan oblik podrške – ona za one koji su ostali uz one što su polako tonuli. U hladnim sobama ispunjenim mirisom kave i očaja, okupljali su se oni koji nisu mogli napustiti voljene, iako su ih ti isti voljeni već napustili u mislima. Nekadašnji supružnici sjedili su zajedno, pokušavajući ponovno izgraditi izgubljeno povjerenje. Oni koji su voljeli ovisnike učili su kako ne biti spasitelji, kako ne davati sebe dok se potpuno ne izgube. Učili su granice, strpljenje, prihvaćanje.

  Grad Sjena ostao je isti. Njegovi stanovnici nastavili su svoju borbu sa sjenama, s ovisnostima koje su im ukrale godine. No, u jednom kutku tog mračnog svijeta, dvoje ljudi je odlučilo ne biti više samo refleksija na mokrom pločniku. Naučili su prepoznati stvarne ljude ispred sebe, a ne samo one iza ekrana. Jer, u svijetu gdje su svi sami, neki su ipak odlučili pronaći jedni druge.